Grozan sam u njima. U biti, grozan sam i u drugom i u trećem. Ponekad sa četvrtim počnem da povezujem točkice u svojoj glavi.
Što to nisam ukapirao? Znači, sjedimo mi tako kraj Brandenburških vrata kako bi gospodičić nešto prezalogajio. Ja ću neko piće, kolega će neko piće a gospodičić će neki obrok na tanjuru, kako gospodičićima već i priliči. Dođe račun, treba se oprostiti sa konobaricom i novci se vade. Dobacimo neke papirnate dok gospodičić izbroji svoje ceh u zadnji cent. Kako gospodičićima već i doliči, stavi ih našoj dragoj konobarici u ruke i nasmiješi se uz “U redu je… zadržite ostatak”. Okrene se nama i reče – “Tako mi to radimo u Južna Amerika”.
Bio je to jedan od rijetkih trenutaka gdje sam dao 5 puta veću napojnicu od cijene samog pića. Jedna propuštena prilika za kvalitetan prvi dojam otpuhala se niz Lennenstraße toga dana.