Kako to obično i biva u šali…likovi su izmišljeni, događaji istiniti ali smješteni u šumu. Slučajnost sa pravim likovima je jedino u slučaju frenda Tomislava bila namjerna.
Dan minus neki
Baju i Dražu nisam dugo a ni nešto specijalno poznavao. Draža je bio haker u srži. Njegov osobni-pokretni kompijuter bio je obljepljen svakojakim naljepnicama i zbog toga sam znao da kuži spiku. Nije to bilo zbog njegovih emacs lisp kodova ili 3D enginea koji je pokazivao već zbog naljepnica koje su govorile o godinama iskustva na frontu. To je hakerska fora. Pričajući o Cory Doctorowu i njegovoj zadnjoj knjizi “Little brother” u našoj omiljenoj pizzeriji rodila se ideja o odlaska u Rio de Janeiro i priključivanju ekipi u favelama koja hakira Xboxove. Ne znam da li je to bilo zbog stare tune i pokvarenih maslina ali tu večer napisali smo proglas i stavili ga na Internete. Život damo ali naše slobodne bitove ne damo. Do konačne slobode dok svi ekonomski subjekti povezani u globalnu pear to peer mrežu ne budu upogonjeni slobodarskim softwareom!
Dan prvi
Skupa sa nekoliko evropskih haktivista koji su nam se pridružili sletjeli smo u Bogotu. Koji zajeb…. dobro da se nismo Miroslavu smijalu na frankfurtskom aerodromu. S obzirom da svi nismo imali financijska sredstva za put do Brazila drug Baja je jednoglasno odlučio da se dok ne nađemo sredstva utaborimo u planinama Sierra Nevade de Santa Marte gdje žive vrlo dragi Arhuacos domoroci. Podignut ćemo kamp, počet ćemo sa haktivističkom revolucijom i uspostaviti kontakt sa hakerima Rio de Janeira. Odlučili smo našu zajednicu uspostaviti na principima “open sourcea” i postaviti horizontalnu hijerarhiju. Svi smo jako uzbuđeni oko toga.
Mjesto gdje smo dignuli kamp je totalno zakon. Imamo super pogled sa brda i u daljini se vidi ocean, svuda šuma puna banana i papiga oko nas a i domoroci djeluju jako prijateljski. Ako ništa druga barem žene u toplesu idu okolo.
Dok smo svi čoporativno večerali Tomislav se vidno uzbuđen ustao i na sav glas viknuo “Ovo je najbolja stvar koja mi se ikad u životu desila!”.
Dan drugi
Je*emti šumu i tko me natjerao na ovo uopće. Oka nisam sklopio cijelu noć od prokletih komaraca i ptica. U jednom trenutku mi se učinilo kao da je zmija ušla u šator. Jeste li znali da je Handley’s Slender Opossum endimska vrsta u Kolumbiji. Prokleti glodavci. Dva manje u svakom slučaju.
Ostalo je nekih sendvića od puta pa smo to odlučili jesti. Ostali su bili slabije planirali pa sam drugu Draži dao jedan cijeli a drugu Baji pola svoga sendvića.
Počeli smo planirati kako postaviti kamp. Drug Baja misli da bi on trebao spavati u kolibi za početak. Kaže da ćemo se ravnomjerno izmjenjivati. Skoro svi smo potrošili baterije na osobnim prenosnim kompijuterima pa smo odlučili dovući kabl iz obližnjeg sela do kampa. Od domorodaca smo dobili mreže koje će nas čuvati od gamadi.
Dan četvrti
Mreža je totalno zakon a na ptice sam se lagano i navikao. Domoroci su nam pomogli oko uspostavljanja kuhinje. Nabavljamo hranu na lokalnoj tržnici i u šumi. Stvari su se počele lagano pokretati. Sa domorocima smo počeli pričati o organiziranju nekih radionica za njihovu djecu. Čuli su za One Laptop Per Child project ali mi smo im ponudili neke bolje opcije plus naše iskustvo. Svi smo jako oduševljeni a naročito Tomislav. Već se skompao sa nekom lokanom ekipom.
Odlučili smo otvoriti Facebook grupu.
Dan sedmi
Drug Baja misli da još nije vrijeme došlo da ga netko drugi zamjeni u kolibi. Uz to, uselila mu se neka mestikinja Maria iz sela. Mene su leđa počela malo boljeti. Spavati u mreži i nije najbolja opcija da budem iskren. Pitam se kako je bilo mornarima koji su sa Kolumbom putovali u Ameriku.
Skužili smo neke lokalne recepte. Malo u početku peče guza ali poslije kad se čovjek navikne je ok. Sredili smo si tuševe. Bilo je i vrijeme.
Ovi iz Ria nam se ne javljaju na e-mailove uopće. Kaže drug Draža da se ništa ne brinemo. Idući tjedan krećemo sa radionicama za male indijance i mestike.
Nastavit će se…
